Bio je petak. Toga dana sam imala slobodno. Stajala sam pored prozora i pila moj jutarnji čaj.

Jutro je bilo jedno od onih sivih, vlažnih i maglovitih. Čitav vrt je bio obavijen pokidanim paukovim mrežama, u koji su se uhvatili suhi, zlatnožuti listići. Jesen je pružila svoje duge prste preko čitavoga okoliša. Već je bilo davno svanulo, no vrt je izgledao još sneno. Mirno i sneno.

Bio bi to sasvim običan jesenji dan, da jedna ptica nije snažno lupila o staklo prozora. Ptica je potom odletila prema obližnjem grmu bazge na kraju vrta. Ispod grma bazge stajala je pokidana stara pletena stolica, a oko nje su bile zaposlene druge dvije ptice. Sakupljale se nešto, valjda zadnje, crne bazgine bobice. Dvije vrane sjedile su na grani i sve radoznalo promatrale.

Odjedanput sam ugledala dvojicu patuljaka kako su sa teškom mukom vukli neki zavežljaj koji se vrtio i otimao.

Šta je to? Otkud?

Brzo sam istrčala do bazginoga grma.Ali tamo…patuljci nestali kao da su u zemlju propali.

U samom korijenu grma, ugledala sam jednu rupu koju do tada nikada nisam primjetila. Možda zato jer je bila zaklonjena jednom velikom točkastom gljivom. Stavila sam jedno oko na rupu da bih bolje vidjela, i upravo sam još uspjela vidjeti ona dva patuljka kako se sa svojim zavežljajem spuštaju niz čitav labirint stepenica duboko dole u zemlju.

Što je ovo? Otkud?

Stepenice su završavale u jednoj velikoj dvorani punoj svjetla, kojega su pravile stotine manjih i većih zapaljenih svijeća. Na sredini dvorane gorila je vatra a iznad vatre je visio okačen ogromni crni kotao.

Zaustavila sam dah.

Što je ovo? Otkud?

Jedna stara, a opet nekako mlada žena, sa kosom savijenom u krugove koji su onda dosezali do stropa dvorane, mješala je velikom drvenom kuhačom kašu u loncu.

 Izgledala je u isto vrijeme pitoma a opet nekako divlja. Blaga a opet nekako opasna. Bila je crna kao crne bazgine bobice a opet i bijela kao njezini bijeli cvjetovi. Crno- bijela gospodarica tame i svjetla. Imala je moć života i smrti.

Stotine patuljaka je ulazilo i izlazilo u prostoriju. Svi su izgledali jako jako zaposleni. Činilo se kao da je to upravo sjedište samoga Kobolta.

Sjedište svih patuljaka i vilenjaka.

U međuvremenu su ona dva patuljka uspjela dovući onaj zavežljaj do same vatre. Zavežljaj je skičao, cičao, otimao se, psovao i prijetio, pa su priletila još dva patuljka u pomoć. S mukom su ubacili zavežljaj u kotao gdje se sa drugim zavežljajima kuhao. I gnječio i cičao i psovao.

U zavežljaju je bilo 77 raznih bolesti, ospica, svrabova, i drugih kojekakvih bolesti, čiji duhovi su se motali i na prstima šuljali naokolo, tražeći ljude da se zalijepe na njihovu kožu ili se usele u njih. Neko ih je pametno poslao u pravcu bazginog drveta.

Hahaha! U pravom smjeru!

Jedan patuljak je pogledao u mom pravcu i pokazao prstom.

 Protrnula sam.

Vidjeli su me.

Brzo sam se maknula.

Malo sam pričekala.

Ništa se nije dešavalo.

Prislonila sam oko na rupu.

 Dole više nije bilo ničega.

 Napregnula sam oko.

 Ali, ništa. Samo gusti crni mrak.

  Što? Otkud?

Jesam li ja to sve sanjala?

Grm bazge je tajnovito stajao u vrtu, a one dvije ptice bile su odletjele. Ni radoznale vrane nisu bile više tu.

Možda sam zbilja na trenutak malo sanjarila. To vam sada zbilja ne znam reći.

Ali, na bazgin grm svejedno od toga vremena gledam nekako drugačije. Sa više poštovanja. Nikad ga neću posjeći. Bazga uistinu rađa i bijele i crne plodove. Ponekad bacim koju mrvicu ispod ispod njega. Za slučaj da patuljci budu gladni.  Okačim i koju prehladicu ili grlobolju na bazgine grane.

Nikad se ne zna. Te stare priče imaju u sebi mudrosti. I istine.

Jedno je sigurno. – u to se ipak morate sami uvjeriti.

Ili sami odsanjati.