Da mogu moj život jos jedanput živjeti, ili se barem vratiti unatrag 20, 30 godina…dozvolila bih sebi više rizika, pa čak ako bi to značilo i više grešaka. Greške bih shvaćala kao dio života, i da su tu kako bih učila iz njih, i prilika za rast. Izašla bih puno ranije iz zone sigurnosti, u kojoj sam se često skrivala, pa je ona s vremenom znala biti i zona komfora. Bilo bi zbilja jako malo stvari na mojoj listi, koje bih uzimala toliko ozbiljno. Ni slučajno se nebih uništavala zbog svega i svačega, kao što sam to ranije činila.

Živila bih sigurno puno opuštenije, smirenije i puno bih se više smijala.

Da mogu moj život još jedanput živjeti, radila bih i djelovala više po osjećaju. Ne bih se toliko trudila ispuniti očekivanja drugih ljudi, i usudila bih se biti drugačija. Nikada više nebih pristajala ni na kakve ustupke, pogotovo ne na one koji su bili na račun osobne sreće.

Slušala bih puno vise moju dušu, moje unutarnje ja, a ne savjete i mišljenje  drugih ljudi. Nikada više ne bih ućutkala glas koji vrišti:NE, ne čini to! Nikada više ne bih iznevjerila samu sebe. Ni zbog koga!

Da se mogu vratiti u vrijeme prije 20,30, godina, živila bih puno luđe, intenzivnije, uradila bih samo onoliko koliko mogu i šta mogu, ne bih išla preko svojih granica, misleći kako sve moram obaviti danas.

Naučila bih se na vrijeme da trebam otpustiti stvari na koje ne mogu utjecati, živila bih više u trenutku a manje planirajući nekoliko godina unaprijed. Bila bih puno spontanija.

Ne bih uzimala sve šta se dešava toliko osobno, jer u većini slučajeva to sve nije imalo veze sa mnom. Znala bih da sve šta se dešava pomaže mojemu osobnom rastu, iako to možda trenutno tako ne izgleda. Bila bih puno strpljivija. Ne bih grčevito držala ni ljude ni sitaucije.

Puno više bih putovala. Avanturistički. Sa puno manje stvari u kuferu, ili čak bez njega. Popela bih se na puno više brda, odvojila bih puno više vremena da detaljnije pogledam svijet oko sebe. Puno više bih slušala druge dok govore, a sama bih možda puno manje govorila.

Da mogu opet ispočetka puno više bih vodila računa sa kakvim ljudima imam posla. Ne bih  moju dragocjenu energiju i dragocjeno vrijeme  trošila na krive osobe, na ljude koji iscrpljuju…niti bih se držala grčevito ljubavnih veza, koje su od početka bile osudjene na propast. Živila bih svoju autentičnost ne brinući se dali će me ljudi takvu prihvatiti. Ostala bih i išla bih mojim životnim putem bez obzira dali ga drugi razumiju. I govorila bih moju istinu, bez straha da budem odbačena. Ljudi kritiziraju i ovako i onako. Zato bih nastojala da najprije zadivim sebe samu, prije no što pokušam  zadiviti sve druge.Trudila bih se biti više sa sobom u miru nego sa drugima.

Dozvolila bih sebi suze, uvijek kada su bile potrebne. Znala bih da su one dio života.Ali, bih se trudila da ne ostajem dugo u takvom stanju. I da nastavljam dalje sa osmjehom. Vodila bih računa o higijeni misli, i trudila bih se biti pozitivna.

Kad bih još jedanput mogla ispočetka, hodala bih puno više bosa, gledala bih puno više zalazaka sunca i učila bih se prevazilaziti moje strahove. Bez obzira koje prirode i kako veliki oni bili. Plesala bih puno više.

Kada bih se mogla vratiti u vrijeme moga ranog djetinjstva, puno češće bih izostajala iz škole, ili barem onda kada bi se pružila mogućnost da iskusim ili naučim nešto puno zanimljivije. Ne bih se toliko trudila biti izvrsna u svim predmetima, ne bih učila masu ne važnih stvari, trošeći pri tome toliko energije. Učila bih zauzvrat puno više one predmete koji su me zbilja veselili i interesirali. Trudila bih se tamo gdje sam zbilja dobra, a ne tamo gdje su drugi mislili da se moram truditi.Radila bih na svojim talentima.  Manje bih se brinula zbog neuspjeha. Svaki kraj bih gledala kao mogućnost za jedan  novi početak.

Da mogu opet ispočetka,  više bih radila na odnosu sa djecom, i još više bih vremena provodila sa njima pogotovo  dok su tako mali, još više puta bi im rekla koliko ih volim i koliko su posebni. Puno više bi ih hvalila i poticala. Puno bih više pješčanih kula sa njima napravila, puno više se  valjala  sa njima po travi… Pustila bih sa njima puno više zmajeva i puno više bih ja slušala njih, nego što sam mislila da oni trebaju slušati mene. Dozvolila bih puno više kreativnog nereda, i još češće pozivala prijatelje i radila lude, neobične zabave. Ne bih pred njima skrivala svoje mane i nedostatke. Ne bih se toliko trudila biti savršena.

Da se mogu vratiti nekoliko desetljeća natrag, živila bih tako da uvijek kada bih se okrenula i pogledala  na moj život unutrag mogu sa osmjehom na licu reći:

ne mogu vjerovati da sam tako nešto mogla napraviti, nego da sa sjetom i tugom mislim: žao mi je da to nisam tada napravila.