…I onda se otvori novi Portal i ja dobih uvid u blisku budućnost. Ugledah nebo kao jednu veliku knjigu, i otvori se stranica a na njoj velikim brojevima ispisano 2028.

I ugledah tada jednu ženu gdje sjedi na jednoj zelenoj livadi, a ta livada bješe nekako čudna. Žena je imala dugu kosu, protkanu sjedim vlasima, iako se ne doimaše jako stara. Na licu joj bijahu bore…

I istog časa spoznah, da sam ja- ta žena,

Odmah se pokajah što nisam slušala savjete nekih prijateljica, kada su me ubjeđivale o neophodnosti anti-age preparata. Ah, kako sam mogla sve to tako tvrdoglavo odbijati.

Sada su pojedini dijelovi tijela,na toj ženi-meni , pogotovo koža, bili poprilično opušteni. Pomislih kako li sam samo bila naivna i lijena, misleći kako su mi sati Yoge jedanput nedjeljno sasvim dovoljni. Uz to još, to su bili sati terapijske, meditativne Yoge, na kojoj sam najveći dio vremena ležala  na prostirki i radila lagana istezanja. Koliko sam samo puta pri tome i zaspala. Umjesto da se podobro preznojim u nekoj teretani i pobrinem za tonus i zategnutost kože… Sada je ovdje  bila potrebna hitna akcija.

I začuh onda neko čudno zujanje i ugledah našeg kućnoga robota. Franzi je bio nas kućni usisavač, izgledalo je  kao da je porastao, transformirao se u butler-a…Zujao je sada prema meni sa poslužavnikom u rukama i čak je mogao govoriti.

,,Vrijeme je za ručak’’– ponavljao je neprestano.

Skoro sam pala sa stolice na kojoj sam sjedila. Jel’ ovo sve istina?– pitala sam se dok sam gledala u tanjur na kojemu je bila jedna zelena tableta, koja je valjda trebala biti salata, moj obrok.

Odnekuda dotrčaše neka djeca do mene. Jedna djevojčica i dva dječaka. Gledala sam tu djecu, a njihove oči nisu izgledale kao naše oči, nego su imale oblik računala. Oni manji koji još valjda ne znadoše pričati, imaše u očima ispisano:,,Hallo Oma!’’

Onaj jedan stariji zujaše prema meni:,,Servus Oma, ich grüße dich”!

I spoznah tada da su to moji unuci.,,Bez dodira molim’’-pročitah opet u očima malih kada ih htjedoh zagrliti.,,Jos smo prilično senzibilni na dodir’’.

Osjetih neizmjernu tugu. Ovo je zbilja previše. Pojaviše se tada i dva mlada čovjeka u društvu dva prilično tanana robota I krenuše prema meni. Prepoznah moje sinove. A tko su ovi roboti sa njima?

,,Mama, ovo su Bitcoin i Appi,’’predstaviše mi moji sinovi  robote, valjda njihove cure. Srce mi se jos više stegne. Pored onoliko simpatičnih cura, oni uzeli ove robote…

,,Znaš mama, ‘’objasni mi Philipp,,onaj uredjaj u našem podrumu, to je ustvari bila Bitcoin.Ona mi je toliko pomogla i otkrila mi čitav svijet mogućnosti i dostignuća. Ona je tako cool! Zaljubili smo se i eto…

’’Majko Božja i svi Sveti…Recite mi da sve ovo sanjam.

,,Dobar dan, Philippova mama,‘‘-propišta tada sprava zvana moja snaja. Pomislih kako je ovo nešta najružnije sta sam ikada vidjela. Odvratno.Uvijek sam imala averziju prema tim uređajima, robotima.Pomalo sam ih se čak plašila. Istoga časa Bitcoine oči postadoše ljutito crvene, kao da su davale znak za alarm. I ona opet propišta:,,Philippova mama misli ružno o meni!’’

,,Kannst du mich mal‘‘-pomislih u sebi.,,Du blöde schirche Gerät! Putz dich!‘‘

Bila sam ljutita i psovala sam kao kočijas. Kako se sve ovo moglo desiti? Onda se sjetih da su moja djeca bili pravi tehnikfreaks! Ovisnici! Svaki dan svađe zbog tih komjutera. Sate i sate provodili su sa tim uređajima. Bitcoin i Appl! Jasno!

,,Oči su vam već četvrtaste’’, znala sam često govoriti  djeci .,,Pretvorićete se i sami u te robote’’! Majko moja da li su te moje riječi djelovale? Ne, ne,..ne ide to tako lako. Samo kažeš i evo ga. Zašto ne funkcionira kod nekih drugih stvari. Ovdje nešta nije kako treba.

Jako dobro sam znala da moja djeca  imaju dobro srce. I jednu priličnu dozu empatije! Oni su itekako dobri ljudi, ljudi koji misle, osjećaju. Možda jesu ovisnici o tim tehnikama, ali znam da bi uvijek izabrali čovjeka, ako bi morali birati. Mora da se desila greška. Moje srce,moja  intuicija su mi to potvrdjivali…  Osjećala sam da tu nešto ne štima. Pogledah opet prema nebu, a tamo se otvori nova stranica i na njoj nacrtano raskrižje sa  puno putokaza.

I onda shvatih, ja sam upravo vidjela jednu od mogućih opcija 2028!

Možemo birati-pomislih.  A sve  ima i veze sa zakonom akcije i reakcije.  Kako sijemo tako ćemo žeti. Sve ovisi kojim putem krenemo. Neki putevi su prilično jasno ucrtani, ali mi ih svejedno možemo mjenjati, korigirati, ići kraćim ili dužim putem, koristiti zaobilaznice.

Baš kao i na auto-putu. Da bismo znali kojim putem da vozimo, potrebno je da znamo kamo želimo? I zbog čega. I pri tome je bitno da nas vodi ljubav, a ne strah. Ja sam se često pribojavala  zbog toga što djeca puno vremena provode na kompjuterima. Gubili su tako kreativnost, identitet,dušu. Vodio me strah i tu sam sliku na kraju i kreirala. Kada sam  pogledala očima ljubavi, vidjela sam da moja djeca puno vremena provode i sa prijateljima, muzicirajući, u prirodi…Ali strah je bio jači! Ovu sliku sam tako sama iskreirala!

Poželjeh otvoriti novu stranicu. Ona ali ne bijaše još do kraja definirana. Onda shvatih. Nema jasno zacrtane budućnosti. Da bih donekle mogla imati jasnu sliku budućnosti, moram se pozabaviti trenutnim životom. I osvjestiti trenutačne emocije. Kreirati možemo samo ovdje I sada.

I sjetih se Eckharta Tollea kako priča o moći sadašnjeg trenutka. I o tome da nema prošlosti niti budućnosti. Osim sadašnjeg trenutka sve drugo je iluzija.

Ipak, voljela bih da za deset godina, 2028 godine,kada se pogledam u ogledalo, vidim jednu prilično vitalnu ženu, koja zna šta hoće,koja  ide stabilno i sigurno svojim životnim putem, radi kreativne stvari koje ju vesele,  živi i djeluje iz ljubavi . I ne brine mnogo zbog  poneke bore na njezinu licu. Te bore bi trebale odavati mudrost i znanje te žene.

 

 

 A do tada: jako mi je važno da takav život pokušam živjeti ovdje i sada!