Dodju kao iz vedra neba, neočekivano, ne planirano, uhvate nas uvijek ne spremne.ponekad nas baš pregaze.Nazivamo ih ljudske sudbine!

Reagiramo uglavnom isto: zašto baš ja,zašto baš sada, šta me sada ovo snađe, samo se meni ovo dešava, jadan ja, ovo mora da je neka greška, nije fer, zbilja sam rođen pod lošom zvjezdom, dali je do karme,…i tako u nedogled. Pretvaramo se u trenu u žrtve zle sudbine,i bespomoćno sklapamo ruke u nadi da će nam ta ista sudbina drugi put biti malo više naklonjena. Ko je ustvari ta glasovita gospođa sudbina? Gdje samo sjedi i po kojim principima nas bira i pogađa. Ko je uopće doveo sudinu u naše živote i ona se tu tako lijepo odomaćila već tisućama godina. Ko je bio prvi koji se sjetio da sve svali na sudbinu, i tako nas učini bespomoćnima. Dali nam je time učinio uslugu?

 Dali je sudbina možda samo izgovor za naš pasivitet? Ili naš izgovor za ne pruzimanje odgovornosti?

Imali uopće znanstvenih dokaza o sudbini? Dali je ikad itko napravio jednu jedinu znanstvenu disertaciju na temu sudbine i dokazao njezini postojanje i kako ona djeluje? Dali smo se ikada zapitali i pogledali šta stoji iza svega toga?Za sve one koji još uvijek žive po toj liniji manjeg otpora, i drže sudbinu kao glavnog i odgovornog krivca za sve nedaće, mogu reći:

Šteta! Ta fama o sudbini nas koči da se pozabavimo nama samima i možda probudimo i preuzmemo odgovornost na naše živote.

Kada nam se desi nešta loše skloni smo istoga momenta reći, oh ne! Opet mi se desila ta sudbina.Ali ako ne dozvolimo da potonemo u depresiju momenta i prestanemo osuđivati zlu sudbinu i sve oko nas, ako umjesto toga promjenimo fokus i ne opiremo se, nego pogledamo i drugu stranu medalje ,možda ćemo time otvoriti vrata procesu učenja i rasta. Ako ne odmah, onda sigurno za neko vrijeme, kada se stvari dovedu opet u red, moći ćemo reći: ej super! Ovo mi se baš trebalo desiti! Da mi se tada nije TO desilo danas nebih stajao ovdje gdje stojim…ili karakterno nebih bio ovakav kakav sam danas! Ili…Možda je dobro da umjesto pitanja: Zašto? Počnemo postavljati jedno drugo pitanje: Radi čega se ovo meni dešava?Šta iz ovoga mogu naučiti?  Nije nimalo lako u nekim situacijama, kao kada npr. neko izgubi dragu osobu, ili dobije tešku bolest, moći prihvatiti i razumjeti radi čega se do desilo. To su iznimne situacije i zahtjevaju ogromnu energiju i vrijeme da se prvo izađe iz bola i šoka. Ali poznajem čak mnogo ljudi koji su rekli, ova bolest je kao dar. Dobio sam šansu promjeniti moj život i sve ono šta me otuđjivalo od mene samoga. Wow!Potrebno je ponekad dobiti bolest da bi odvojili vrijeme i energiju i pozabavili se sobom i svojim životom.Umjesto plakati nad lošom sudbinom.Potpuno je svejedno šta nam se dešava, sve je upravo onako kako treba biti. Dešava se sa određenim razlogoma, i dešava se zato jer mi to možemo podnijeti, jer smo dovoljno zreli i jaki da to prebrodimo.Ako se oslobodimo straha, otvorimo stvarima i događajima koji nam dolaze u život, vidjećemo da se sve dešava da bismo mi mogli dalje rasti, izgrađivati naš karakter, u krajnjem slučaju za naše najveće dobro.

Ako se naučimo razumjeti stvari I pogledati ih u oči shvatićemo da smo danas ovdje gdje jesmo upravo zahvaljujući svim i pozitivnim i ,,negativnim‘‘ situacijama u našem životu. Možda čak više onim ,,negativnima‘‘, kako smo ih skloni nazvati.Ništa se ne dešava  tek tako, slučajno ili kao neka kazna.

Kada je prije nekoliko godina počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, ja sam bila mlada, sretna, uspješna, ispunjena osoba. Psovala sam tada lošu sudbiu, loše ljude, lošu karmu…Morala sam otići iz poznate, ušuškane sigurnosti, napustiti kolijevku i doći u tada hladan i nepoznat svijet. Koliko mi je samo dugo trebalo akceptirati I prihvatiti sve to. Danas stojim na mjestu gdje mogu reći: ništa bolje mi se nije moglo desiti! Da sam ostala sigurno ne bih bila ovaj čovjek koji sam danas.

Ovim ne želim reći da je rat dobra stvar! Ni slučajno! Bože sačuvaj!

Hoću reći da sam tada znala ovo šta danas znam, da sam se manje opirala i mirnije spakirala kofere, priuštila bih sebi puno manje godina deprimiranosti, ne prospavanih noći, osuđivanja, bjesa i svega ostaloga čime sam trovala svoju dušu. Da se nije desilo to šta se desilo ne bih danas imala dvojicu upravo ovih dječaka, divnih i neponovljivih, ne bih danas pisala ovaj blog, ne bih imala ove prijatelje, ne bih se mogla razvijati i razmišljati ovako kako danas razmišljam, ne bih bila na ovom stupnju svjesti na kojem sam danas, ne bih imala ovakvog muža kakvog imam, ne bih mogla pomagati ljudima i životinjama na način na koji danas to činim. U ovoj sredini i ovim okolnostima imala sam mogućnost bržeg osobnog rasta, razvoja svjesti, ovo je sredina u kojoj ja kao senzibilna i empatična osoba mogu otkrivati i živjeti moju osobnost.

I zato gospodja sudbina kod mene više ne dolazi na kavu, I više nismo prijateljice. Gajim i njegujem sada mojega fokus-učitelja, koji me uvijek vodi u pravom putu, najprije spoznaje a onda i neophodne i potrebne promjene.

Nije uvijek tako jednostavno, ali učim se biti zahvalna i otvorena za sve šta mi život donosi.

Iako se možda u ovom momentu čini preteško i ne prepoznajem pravi razlog, znam da ću jednoga dana shvatiti da je to bila neminovna i neophodna kockica u mozaiku mojega života.